недеља, 22. март 2015.

APOKALIPSA, MINER INVASION! 100-ti, BEND!




Od 29.03.2013 do 16.05.2015 godine!

Mali jubilej, proslavit cemo 16.05.2015 u klubu Vizija. Tog dana po nasoj statistici nastupice ce 100-ti bend na Invaziji.



29.03.2013 - QUARTER / NOVI SAD
30.03.2013 - QUARTER / NOVI SAD
*********************************
27.04.2013 - PLAZA / KRAGUJEVAC
*********************************
11.05.2013 - HARD ROCK CAFE / SABAC
************************************
01.03.2014 - GUN / BEOGRAD
************************************
19.04.2014 - VIZIJA / VALJEVO
***************************
25.04.2014 - QUARTER / NOVI SAD
26.04.2014 - QUARTER / NOVI SAD
*******************************
16.05.2014 - TERRAROSSA / KIKINDA
**********************************
18.10.2014 - VIZIJA / VALJEVO
***************************
05.11.2014 - CLASH / SUBOTICA
*****************************
06.11.2014 - SIOUX / BEOGRAD
****************************
04.04.2015 - DKC INCEL / BANJA LUKA
***********************************
25.04.2015 - QUARTER / NOVI SAD
*******************************
16.05.2015 - VIZIJA / VALJEVO
***************************



среда, 18. март 2015.

Katabazija@Intervju/Invasion From The East/Fanzine






Nije tajna kako je domaća rock scena još od početka postajanja na ovim prostorima polako, ali sigurno, sve više zauzimala nezahvalnu ulogu zadnje rupe na svirali. Koliko si upoznat sa bendovima koji su svirali od 70-ih godina na ovamo?

- Nije tajna, a za pomenutu situaciju, svi snosimo krivicu.  Danas je to alarmantno. Prelazi u pateticnu kuknjavu. Medjutim,  sa margina se formiraju prave vrednosti. Mesto “undergrounda” i jeste tu. Od njega sve potice! Svaka nit, pora, dah, bunt. Deluje kotradiktorno, zato sto govorim o krivici, ali se, bas zato, trebamo drzati onoga u sta verujemo. Jebes govna i povrsinu po kojoj plutaju....To treba tamaniti underground veslom, toga sam pobornik. Zato je Disciplina Kicme vanvremenski vesnik. Sarlo Akrobata cekic, Borgezija i mnogo drugih...


Koliko si upoznat sa stranim bendovima od 60-ih godina na ovamo?

- Dosta. Bauhaus, Joy Division... Mislim da je to dovoljno.

Da li je za tebe srećna okolnost da imaš nekoga ko će bend pogurati? Može li na kraju ipak da ispadne tužna priča (bend se raspadne i sl.)? Ili zastupaš opciju da si sposoban, da imaš talenat i da si entuzijastički vodja koji će svoj bend dobro prodati?

- Ako bih i jednog trenutka pomislio na prodaju ideje, koju nosimo, onda bih izneverio sopstveni ideal. Tvorbu mladosti. Nema srecne okolnosti prilikom takvih stvari, ali moram napomenuti da u srecu ne verujem. Verujem u horizont, u pripadnost. U blagostanje duha, pritom. Tu je mir.

Šta fali na ovim prostorima: neke druge prilike i vodje, ili mladi i ambiciozni bendovi, pred kojima bi u nekim boljim vremenima i okolnostima možda stajala blistava karijera?

- Nema boljeg stanista za kreativnost od “loseg drustva”. Trenutno nista ne fali autorima, bendovima...Odlicno plivaju i dobro se bore u ovoj trulezi. To je nasa sudba, trebamo imati osecaj zahvalnosti, pruzena nam je mogucnost za borbu, za opstanak. Tamo gde su torte i kolaci – tamo je problem.

Koliko te interesuje da otkrivaš nove grupe i nove stvari?

- Posto mi je u prirodi tragalastvo, ne libim se kopanja, novih saznanja. Time se bogatstvo duha siri, dubi i stice postovanje prema drugim bicima, ali i samom Tvorcu. Sve je povezano. Cak i obicna figura primecuje. Bez nje smo nista, a ja verujem u nista. Eto krajnje, ljubopitljive, kontradiktorne nelagodnosti.

Puno toga ne valja, ne samo ovde, u regionu, nego i svuda po svetu. Svedok sam da se svuda zatvaraju klubovi koji su radili 10, 20 i više godina, diskografske kuće su nestale, bolje reći da su mrtve, i sve je manje novca. Sa druge strane imamo apsurdno veliki broj bendova, da li imaš neki svoj stav po tom pitanju?

- Svako od nas radi ono sto misli da treba. U Africi su deca gladna. Svedoci smo zlocina u nasoj drzavi. Po citavom svetu se dogadjaju sranja. Neko ce, iz mnostva, uvek isplivati, ali ce to mnostvo odrzavati sivilo. Alber Kami ima izvrstan stav o tome. Takav stav delim i sam, cak i po ovom pitanju.

Da li ti je jasan odnos medija i institucija, što ide ruku pod ruku s potražnjom od strane publike. Da li treba kriviti ljude jer ne vole tvoj bend i tvoje pesme, za koje nisu ni čuli?

- Potpuno jasan jer “pomenuti” kreiraju javno mnjenje. Nema potraznje, potraznja se kreira, a posle sluzi. Zasto bih ikog krivio? Nikada nisam o tome razmisljao. Ko se prepozna u ovome sto radimo, sasvim je legitimno, ko ne -legitimno je opet. Nema tu mesta za ljutnju. Sve ima svoj put, ne treba siliti stvari.

Znamo da nema institucija, medija i gde mladi najviše stradaju. Ali, nemamo ni mlade ljude koji su sposobni da preduzmu prave poteze i da veruju u svoj rad. Nakon prvog koraka, objavljivanja albuma, mnogi bendovi prestanu sa radom. Da li smatraš da je to jedini izvor frustracija ili ima i nekog drugog?

-  Izvor svih frustracija je ova drzava, ali to treba koristiti za kreativnost. Kad zacvili stomak, onda i to pada u vodu. Znaci, zivimo u totalno sjebanoj sredini, eto.

Jedna od poslednjih predstava su pojedini portali koji više glume zainteresovanost za mlade i nepoznate bendove. Da li njima fali malo preduzetničkog duha ili si pristalica teze da je sve super, scena dobra, da vam oni pomažu?

- Pomaze ko koliko ume i zna, ljudi se, mahom, odlicno druze. To je jedino sto znam (ako mislimo na nezavisne portale)... Da li glume zainteresovanost, ne bih znao odgovoriti.

Da li diskografska kuća treba voditi brigu o menadžmentu benda ili je to posao promoterske firme?

- Ne znam.

Svedok sam da bendovi godinama pokušavaju da potpišu ugovor sa dve-tri izdavačke etikete, kako bi postigli veci uspeh, međutim, to ispadne jako neupešno i nikakav veći uspeh ne bude postignut. Koju ti opciju zastupaš?

- Pravljenje pesama i uzivanje prilikom pravljenja istih. To je najlepsa opcija.
Diskografska kuća sa fizičkim izdanjem ili internet izdavač?

- Mislim da je to danas veoma povezano i da jedno bez drugog ne moze.

Kada bi bio u mogucnosti da vodiš izdavačku kuću, šta bi promenio u odnosu na dosadašnji rad Miner Records-a?

- Sebe, zaista, ne vidim u tim vodama, ali se, isto tako, ne mogu ni zamisliti u toj mogucnosti.

Šta očekujes na Invasion From The East? Koliko znaš o Miner Records-u? Koliko je sposoban i preduzimljiv u dosadašnjem radu? Da li je za tebe značajan njihov rad, da li su nešto postigli, ili je njihovo delovanje nedovoljno, nedorečeno, nepošteno?

- Lepo druzenje. Verujem da Miner Recordings ulaze napore i znacajna novcana sredstva kroz sopstveni rad i zelim im puno uspeha. 

уторак, 17. март 2015.

Patrias@Intervju/Invasion From The East/Fanzine



Nije tajna kako je domaća rock scena još od početka postajanja na ovim prostorima polako, ali sigurno, sve više zauzimala nezahvalnu ulogu zadnje rupe na svirali. Koliko si upoznat sa bendovima koji su svirali od 70-ih godina na ovamo?

S obzirom da sam rođen 1969., odrastao sam u vreme kada je rok muzika imala dobro mesto na muzičkoj sceni, pažnju publike i medija, i sve što uz to ide. Taj period se s pravom naziva zlatnim godinama roka, samim tim i metala, kako kod nas, tako i u svetu. Moj muzički ukus, počevši negde od moje osme-devete godine, uobličili su Riblja čorba, Generacija 5, YU Grupa, Parni valjak, Divlje jagode, Partibrejkersi, Osmi putnik... To su domaći bendovi koje sam najviše slušao.

Koliko si upoznat sa stranim bendovima od 60-ih godina na ovamo?

Moj pravi susret sa stranom metal scenom počeo je u leto 1983. godine, preko drugara- metalaca koji su živeli u komšiluku. Aktuelni su bili legendarni albumi koje su izdali Judas Priest, Iron Maiden, Motorhead, Scorpions, Saxon, a i dalje su u punoj snazi bili Black Sabbath, Deep Purple, AC/DC... Kasnije do mene dolaze albumi koje izdaju Dio, Metallica, Megadeth, Helloween, Yngwie Malmsteen i mnogi drugi.

Da li je za tebe srećna okolnost da imaš nekoga ko će bend pogurati? Može li na kraju ipak da ispadne tužna priča (bend se raspadne i sl.)? Ili zastupaš opciju da si sposoban, da imaš talenat i da si entuzijastički vodja koji će svoj bend dobro prodati?

U današnje vreme opšte moralne propasti i nezainteresovanosti ljudi za umetnost, pa samim tim i za muziku, veoma je značajno “imati leđa” u stvaralaštvu bilo koje vrste. To je najveći značaj tvoje izdavačke kuće, posmatrano iz ugla benda Patrias. Ne znam za druge, ali ovaj bend se neće raspasti još dugo. Nemamo vođu, prividno ja malo štrčim zato što se bavim našim skromnim menadžmentom i marketingom, ali ovaj bend je jedan organizam čiji organi rade u odličnom skladu, svako zna svoju ulogu. Mislim da se nećemo prodati (u smislu neke zarade od muzike), jer nije vreme za to, ali ćemo sigurno dugo stvarati sa istim entuzijazmom. Što se tiče talenta, s obzirom da smo svi samouki, jasno je da kod nas ima dosta prirodnog umetničkog dara, haha!

Šta fali na ovim prostorima: neke druge prilike i vodje, ili mladi i ambiciozni bendovi, pred kojima bi u nekim boljim vremenima i okolnostima možda stajala blistava karijera?

Muzički svet nije ono što je bio, nažalost. Okolnosti su se promenile, muzika se posmatra drugim očima, drugačije se sluša, doživljava i vrednuje. Po tome je Balkan potpuno na svetskom nivou: zvezde su samo stari bendovi, iz onih gore pomenutih decenija, svi ostali su nebitni. Autora ima, vođa ima, ambicija ima, ali prostora na sceni nema, sva su mesta odavno popunjena.

Koliko te interesuje da otkrivaš nove grupe i nove stvari?

Prilično pažljivo pratim domaću (čitaj: balkansku) scenu, tražim bendove i pesme... No, za poslednjih par godina uspeo sam da zapamtim samo par pesama, a i njihovi autori nisu
baš mladi na sceni: Alogia (“Elegia Balcanica”) i Despot (“Tamo gde samuju vukovi”) od “mekšeg” metala i War-Head od “čvršćeg” (“While the blind leads the blind”). Mator sam, možda mi se prepunila memorija, haha!

Puno toga ne valja, ne samo ovde, u regionu, nego i svuda po svetu. Svedok sam da se svuda zatvaraju klubovi koji su radili 10, 20 i više godina, diskografske kuće su nestale, bolje reći da su mrtve, i sve je manje novca. Sa druge strane imamo apsurdno veliki broj bendova, da li imaš neki svoj stav po tom pitanju?

Hiperprodukcija nikada nije bila dobra stvar. Samo je kod “drugova” Marksa i Engelsa kvantitet mogao da preraste u kvalitet, nigde više. Publika, sajtovi i izdavačke kuće zatrpani su muzikom čiji je veliki deo nekvalitetan, da ne kažem čak i štetan po scenu. Jednostavno, čini mi se da je došlo do zamora materijala kod onih koji treba da prihvate muzičko stvaralaštvo, u kojoj god ulozi oni bili. Kad bi nekoga ko voli čokoladu svakodnevno sa svih strana obasipali hiljadama svakakvih čokolada, verujem da bi posle nekog vremena pobegao na pusto ostrvo da živi od bobica. Ukratko: sve je postalo previše dostupno, sve je demistifikovano, sve postoji u ogromnim količinama, nema više draži ni u čemu, i to rezultira stanjem koje si opisao u pitanju.

Da li ti je jasan odnos medija i institucija, što ide ruku pod ruku s potražnjom od strane publike. Da li treba kriviti ljude jer ne vole tvoj bend i tvoje pesme, za koje nisu ni čuli?

Potpuno je jasno da je umetnost kojom se mi bavimo u medijskoj senci. Nema za nas mesta pored starleta, političara, lažnih muzičara i ostalih skandal-majstora. I tu nema ljutnje ni krivice, svako se bori za svoje mesto. Kurve se bore da im ona stvar postane što skuplja, političari za neki glas više, lažni umetnici da mogu da žive od umetnosti za koju nemaju kvalitet, mediji za pažnju publike koja je izgubila sve kriterijume... Ono što znam, to je da ćemo se mi uporno boriti da izađemo iz andergraund zone i da se, baš ovakvi kakvi smo, probijemo u mejnstrim.

Znamo da nema institucija, medija i gde mladi najviše stradaju. Ali, nemamo ni mlade ljude koji su sposobni da preduzmu prave poteze i da veruju u svoj rad. Nakon prvog koraka, objavljivanja albuma, mnogi bendovi prestanu sa radom. Da li smatraš da je to jedini izvor frustracija ili ima i nekog drugog?

Ovo je zemlja u kojoj frustracije vrebaju od otvaranja očiju ujutro, do čvrstog sna uveče. Mladi ljudi ubijeni su u pojam po svim pitanjima, muzika se tu samo uklapa u sistem. Što se tiče bendova koji traju jedno leto, tj. jedan album, mislim da su u pitanju dve grupe ljudi: jedna, koja je ostvarila ambicije onog trenutka kad je objavila album, i druga, koja je imala prevelike ambicije i shvatila da je potrebno još mnogo krvavog rada da bi se one ostvarile, da se ne postaje zvezda preko noći. U oba slučaja prestanak rada benda je logičan ishod.

Jedna od poslednjih predstava su pojedini portali koji više glume zainteresovanost za mlade i nepoznate bendove. Da li njima fali malo preduzetničkog duha ili si pristalica teze da je sve super, scena dobra, da vam oni pomažu?

Zanimljivo pitanje koje traži višeslojan odgovor. Prvo o dobrim stranama: portali su korisni, ima ih mnogo, lako su dostupni, a menjaju nekadašnje malobrojne štampane medije o rok muzici. Zatim, bave se objavljivanjem albuma elektronski, bez velikih ulaganja, što bi trebalo da bude od pomoći neafirmisanim bendovima. Kroz ove dve tačke, nažalost, dolazimo do loših strana i do gore pomenute priče o hiperprodukciji: ako imate jedan isti broj čitalaca, a veliki, i svakim danom sve veći broj portala, pri čemu ne čitaju svi sve, koliko će pažnje publike privući pojedinačni portali? Koliko će bitno biti šta na njima piše? Kad se tome doda da je ovo Srbija, da su podele naša sudbina, da su svuda prisutni klanovi, lične simpatije ili antipatije, subjektivno postavljanje u objektivnim stvarima, dolazimo do mog konačnog odgovora: nemam pojma.

Da li diskografska kuća treba voditi brigu o menadžmentu benda ili je to posao promoterske firme?

Diskografske kuće, iz organizacionih i finansijskih razloga, to ne mogu da rade, mada mislim da mogu da pomognu, uz malo dobrog planiranja i lobiranja. Bendovi nemaju novac za plaćanje promoterskih firmi. Taj deo posla ovde uglavnom rade ljudi iz bendova koji imaju talenat za to ili su prinuđeni da se time bave.

Svedok sam da bendovi godinama pokušavaju da potpišu ugovor sa dve-tri izdavačke etikete, kako bi postigli veci uspeh, međutim, to ispadne jako neupešno i nikakav veći uspeh ne bude postignut. Koju ti opciju zastupaš?

Mi smo objavili album za Miner Records i to je to. Promocija je sada naš zajednički posao. Ne vidimo šta bi nam donelo sedenje na još par stolica. Možda bismo promenili stav samo u slučaju da se pojavi izdavač sa unapred ponuđenom svotom novca koja bi nam omogućila da kupimo svu opremu koju želimo da imamo, izdavač koji bi nam omogućio nastupe na velikim međunarodnim festivalima. Tada bi imalo svrhe drugarski razgovarati sa aktuelnim izdavačem o dodatnim izdanjima, u obostranom interesu.

Diskografska kuća sa fizičkim izdanjem ili internet izdavač?

Imati album u rukama je jedina prava stvar, to je tradicija rok muzike. Internet izdanje? Samo ako u dužem vremenskom periodu nema drugog izbora.

Kada bi bio u mogucnosti da vodiš izdavačku kuću, šta bi promenio u odnosu na dosadašnji rad Miner Records-a?

Selektirao bih bendove, ne mogu svi da budu isti. Ovo kažem računajući da bi i naš bend lako mogao da se nađe u slabijoj ekipi, jer smo se nedavno pojavili. Onda bih sa najjačom ekipom pokušao da se probijem u najvažnije medije, u dnevne novine, na radio i tv sa državnim frekvencijama, na velike festivale, da svi zajedno izađemo iz podruma na veliku scenu. Odnosno, da pređemo iz andergraunda u mejnstrim.


Šta očekujes na Invasion From The East? Koliko znaš o Miner Records-u? 

Odgovoriću prvo na pitanja o Miner Records-u. Pratim rad ove izdavačke kuće, čuo sam mnogo albuma sa ovom etiketom. Ima tu dosta dobre muzike. Ne mogu da ulazim u odnose izdavača i drugih bendova, jer ne znam dovoljno o tome, ali, što se tiče Patrias-a, obostrano je ispoštovano sve što je dogovoreno, do najsitnijih pojedinosti. Za nas je to dovoljno da saradnju ocenimo uspešnom i da je nastavimo. Od festivala u Niš-u očekujemo dobru svirku, lepo druženje sa starim prijateljima i upoznavanje sa ljudima iz bendova sa kojima se do sada nismo sretali... 

субота, 14. март 2015.

AURIUM@Intervju/Invasion From The East/Fanzine



Nije tajna kako je domaća rock scena još od početka postajanja na ovim prostorima polako, ali sigurno, sve više zauzimala nezahvalnu ulogu zadnje rupe na svirali. Koliko si upoznat sa bendovima koji su svirali od 70-ih godina na ovamo? 

Zdravo, hvala Vama na pozivu za intervju. Iskreno, sa domacom scenom sam bio delicmicno upoznat od ranog detinjstva preko svojih rodjitelja ali domaca rock muzika nije bila to  u cemu sam se potpuno pronalazio, sto me kasnije apsolutno nije interesovalo u nekom adolescentnom periodu jer bio sam naklonjen vise nekom tvrdjem  new metal zvuku, hardcore-u…. Ali bendovi kao sto su Bijelo Dugme, Azra, Smak, Yu Grupa… Krajem 70-ih bednovi poput Divljih Jagoda, Generacije 5, Haustora, (kasnije EKV) jesu bendovi sa domace rock scene tih godina,  na kojima sam odrastao.

 Koliko si upoznat sa stranim bendovima od 60-ih godina na ovamo? 

Uh.. Strani bendovi su oduvek  imali jaci uticaj na mene, I upravo bendovi 60-ih ili 70-ih godina. Van mog muzickog ukusa koji sam razvio kasnije u nekom zrelijem periodu zivota, uvek su se nasli benodvi sa strane rock  scene 60-ih i 70-ih godina koji su ostavili na mene vremenski pecat toliko jak da cak u 2015-oj godini u svom bendu dajem predlog clanovima benda da recording I mastering imaju  zvuk bendova iz tih godina. Izvodjaci  koji se meni dopadaju od 60-ih pa na dalje jesu pre svega The Beatles, Pink Floyd, The Doors, Black Sabbath, Led Zeppelin, Creedence Clearwater Revival, Janis Joplin, Rolling Stones , Ella Fitzgerald, Johnny Cash, Cockney Rabel plus jos dosta sjajnih izvodjaca. I naravno moj omiljeni bend sa zvukom tog vremena koji je zapravo iz 2000-ih koji sam otrkrio 2007 godine jesu –The Black Keys.

 Da li je za tebe srećna okolnost da imaš nekoga ko će bend pogurati? Može li na kraju ipak da ispadne tužna priča (bend se raspadne i sl.)? Ili zastupaš opciju da si sposoban, da imaš talenat i da si entuzijastički vodja koji će svoj bend dobro prodati?

Pa nekako smatram da jesam sposoban i da mogu sa odredjenom dozom entuzijazma da podstaknem ekipu, sa kojom gradim celu pricu naseg benda, i motivisem da daju svoj maksimum. To nije toliko problem  jer svi tu radimo ono sto volimo, i svaki predlog je preplavljen euforijom, nije naredjenje. Za sada se pokazalo za sve ove godine koje su prosle, da je to zapravo jako tezak put. Kad kazem ‘’tezak put” mislim na formiranje benda sa dobrim izborom clanova, komponovanje muzike, pisanje scenarija za spotove, pisanje tekstova, zakazivanje svirki, promocija, ulaganja zivaca, vremena , novca, truda i rada u aposlutno sve. Zapravo mnogo stvari je ispred mene da bih se osetio kao vodja, ali sav teret i odogovornost koju nosim na ledjima, jeste ono sto me cini clanom benda koji je osnovao isti taj bend i duznost mi je da tako ostane. Srecna okolnost zapravo jeste imati nekoga da pogura bend, ali ne i da bend zavrsi raspadanjem u bilo kom smislu iz bilo kog razloga.  

 Šta fali na ovim prostorima: neke druge prilike i vodje, ili mladi i ambiciozni bendovi, pred kojima bi u nekim boljim vremenima i okolnostima možda stajala blistava karijera?

Pa mislim da fale ambiciozni bendovi sa ambicioznim vodjama, plus publika koja podrzava scenu. Koliko god da je bend dobar, ako nema jednu osobu koja vodi celu tu pricu  to obicno rezultira nerazumevanjem, nesuglasicama pa i prestankom rada benda. Bend je kolektiv koji smatram da treba da izgura pricu koju je zapoceo, a samo sa dovoljno ambicija, truda i rada to moze da postigne. S druge strane ako nema publike koja ce taj rad pratiti, scena opet ostaje sa neresenim problem.
Koliko te interesuje da otkrivaš nove grupe i nove stvari?

Poprilicno. Uvek sam otvoren i voljan da cujem novi bend, pogledam i dozivim ih iz svakog ugla (muzicki, produkcijiski , scenski). Neki novi bendovi koje sam skoro otkrio iskacu iz mog muzickog ukusa ali kreatvinost, kvalitet i originalnost mi povecaju zelju da ih vidim cak i uzivo.

 Puno toga ne valja, ne samo ovde, u regionu, nego i svuda po svetu. Svedok sam da se svuda zatvaraju klubovi koji su radili 10, 20 i više godina, diskografske kuće su nestale, bolje reći da su mrtve, i sve je manje novca. Sa druge strane imamo apsurdno veliki broj bendova, da li imaš neki svoj stav po tom pitanju?

 Broj bendova raste, jer mislim da zivimo u vremenu kad je nikad lakse kupiti instrument I snimiti album. To danas moze svako sebi da priusti. I dalje se vodi rat oko toga koji bendovi kopiraju koje, za koje bendove ima ili nema publike, sto vecina ljudi misli da je kompetentna da donese sud o bendu koji nesto stvara a pritom ne daju sansu da mu se taj bend svidi . Smatram da je upravo to jedan od razloga zbog cega klubovi zvrje prazni, a diskografske kuce umiru. Kao sto sam vec rekao u intervjuu za Invaziju u Novom Sadu, koren problema ,po mom misljenju, jeste pristup interentu gde je sve na izvolte I nezainteresovanost da se pruzi sansa mladim bendovima tako sto ce se kupiti cd, vinyl ili posetiti svirka. Mada, koliko sam upucen,  vidim da su se  I veliki izvodjaci, koji su punili ogrome sale, sveli na to da prave turneje po klubovima kojima je kapacitet znatno manji. Dakle postoji tu jos nesto zbog scena umire.

Da li ti je jasan odnos medija i institucija, što ide ruku pod ruku s potražnjom od strane publike. Da li treba kriviti ljude jer ne vole tvoj bend i tvoje pesme, za koje nisu ni čuli?

Ne u potpunosti. Jasno mi je da mediji u vecini slucajeva pisu/emituju ono sto njima donosi popularnost. A iz mog nekog ugla niko nije kriv za publiku koja ne voli moj bend. Ni same pesme, ni  produkcija, ni bend, ni publika. Ljudi slusaju ono sto im se svidi I nemaju svest da li je mastering na svetskom nivou ili nije, ne znaju da li je harmonija u kompoziciji slozena  ili nije, da li ta pesma ritmicki zahtevna ili je jedna od onih na kojoj se uce svi koji pocinju da sviraju bubnjeve.  Tako da je originalnost I kreativnost I dalje ono sto cini bend dovoljno dobrim da jednog dana pronadje svoju publiku.

Znamo da nema institucija, medija i gde mladi najviše stradaju. Ali, nemamo ni mlade ljude koji su sposobni da preduzmu prave poteze i da veruju u svoj rad. Nakon prvog koraka, objavljivanja albuma, mnogi bendovi prestanu sa radom. Da li smatraš da je to jedini izvor frustracija ili ima i nekog drugog?

Mislim da dobim delom jeste iz razloga sto vecina bendova to ne ocekuje na svom putu I nadaju se najboljem. Mada, sa druge strane, bendovi nisu svesni da je odluka da osnujes bend I radis na njemu dok ga ne dovedes do zeljenog cilja isto vazno kao I dobar posao, dobar fakultet ili bilo sta sto je nekome ambicija u zivotu. Bend, kao I vecina stvari, zahteva mnogo odricanja, promenu okruzenja, navika, smanjivanja kruga prijatelja, itd. Bend mora da se tretira kao jedan od 3 najbitnija prioriteta u zivotu ako zaista misli da uspe I opstane u moru svega I svacega.

 Jedna od poslednjih predstava su pojedini portali koji više glume zainteresovanost za mlade i nepoznate bendove. Da li njima fali malo preduzimačkog duha ili si pristalica teze da je sve super, scena dobra, da vam oni pomažu?

Naravno da nisam pristalica. Uvek moze da se radi vise I da se rezultira bolje. Smatram da jedino sam bend I njihova izdavacka kuca moze da da maksimum I iskreno budu zainteresovani za scenu, promociju na bilo koji nacin. Kada bi svi portal I mediji uspeli da to prepoznaju kod odredjenih bendova, dobar deo problema bi nestao.

Da li diskografska kuća treba voditi brigu o menadžmentu benda ili je to posao promoterske firme?

Pa mislim da ne. Ako je diskografska kuca vezana samo za izdanja benda, mislim da ostalo treba da radi booking agencija, menadzer ili sam bend. 

 Svedok sam da bendovi godinama pokušavaju da potpišu ugovor sa dve-tri izdavačke etikete, kako bi postigli veci uspeh, međutim, to ispadne jako neuspešno i nikakav veći uspeh ne bude postignut. Koju ti opciju zastupaš?

Zastupam opicju da treba ostati u jednoj izdavackoj kuci od pocetka do kraja karijere, koliko god to nekome glupo zvucalo. Ako je saradnja odlicna zasto bi bend menjao izdavacku kucu kada postigne uspeh? Ako smo svi u tome od pocetka  I ako smo prosli kroz I jako prijatne I neprijatne situacije, zato da se saradnja prekine?  To je moje misljenje. 

 Diskografska kuća sa fizičkim izdanjem ili internet izdavač?

Sa fizickim izdanjem. Iako znam nema ljudi koji ce kupiti cd ili vinyl - tradicija je tradicija. Internet koliko je poboljsao stvari I napravio veliki napredak na dosta polja, toliko je ubio kulturu necega koja se prenosila decenijama. Zivim u nadi da ce vinyl ponovo postati sto je bio 60-ih, I da ce ga jednog dana ponovo svaki dom imati.

 Kada bi bio u mogucnosti da vodiš izdavačku kuću, šta bi promenio u odnosu na dosadašnji rad Miner Records-a?

Jednim delom bih promenio. Imao bih dosta rigorozniji ugovor za bendove, trazio bi makismum svakog benda jer bih tako bio siguran koji bendovi zaista zele da rade , a koji su dosli na par meseci dok ne dobiju sta su zamislili I napuste mene kao izdavaca koji je ulagao  u njih. Isto tako bih dao svoj maksimum za bendove kod kojih vidim potencijal, trud I rad I verujem da bih bez ikakvog uslovljavanja dobio feedback od bendova istom merom. Mislim da Miner previse daje, a malo dobija. Verujem da bendovima to nije bitna stvar, ali objekitvno I racionalno mislim da je Miner mnogo puta bio na gubitku. 

 Šta očekujes na Invasion From The East? Koliko znaš o Miner Records-u? Koliko je sposoban i preduzimljiv u dosadasnjem radu? Da li je za tebe značajan njihov rad, da li su nešto postigli, ili je njihovo delovanje nedovoljno, nedorečeno, nepošteno?

Od Invasion From The East, kao sto vec rekoh, ocekujem dosta dobrog zvuka I pozitivne energije. I to je defintitivno korak napred za moj bend - motivacija da se radi jos vise. Upoznat sam poprilicno dobro o radu Minera. Mislim da su jedna od retkih izdavackih kuca koji su nekim  nepoznatim bendovima omogucili podrsku, promociju I odlicna fizicka izdanja albuma. Do sada imamo sjajno iskustvo sa njima, I verujem da ce tako ostati jer su obe strane tu one koje rade sto nas zapravo cini sjajnim saradnicima. Pa kako su postigli dosta toga sa nepoznatim bendovima mislim da jesu I inace sa poznatim. Imaju iza sebe sjajna izdanja, na dobrom su glasu, postoje dug niz godina I ono sto mene fascinira je sto rade ono sto niko ne radi, a to je organizovanje festivala, budjenje scene, pa cak I placanje troskova puta , prenocista I ostalih izdataka kod bendova. Izdavaci nisu u obavezi to da rade ali Miner je napravio nesto drugacije, I svaka moja preporuka bi otisla upravo ovoj izdavackoj kuci.
 Verujem da su odgovori bili iskreni, možda će pomoći drugima da mnogo jasnije sagledaju sadašnju scenu i dešavanja. Veliki pozdrav!

Naravno, zao mi je ako sam nekoga ostetio na bilo koji nacin, ali to je samo moje iskreno misljenje u vezi sa svakim pitanje, bilo bi divno ako nekome pomogne. Hvala jos jednom.

уторак, 10. март 2015.

Burning Circle@Autor intervjua: Nebojša MetalMaster Raljić

Intervju za Invasion From The East je bio nasa teznja, ali Banja Luka je grad po ukusu Burning Circle. Oni ce nastupati na prvoj Miner Invaziji u Banja Luci! Bend se upravo nalazi u studiju i pripremaju nove pesme za svoj EP! Aleksandar je iskusni profesionalac. Mogao je svirati i pevati u svim poznatijim progrock, stoner bendovima... Mozete ga cuti u nekoliko muzickih projekata, kao gosta: Superhammera, Midnight Rain ali je ostao veran svom bendu: "Burning Circle". Koliko je on glasno uronio u svojim pesmama na zaista briljantnom albumom: Ruins Of Mankind? Ko nije jos slusao album, moze se informisati preko njihove stranice (vidi informacije o bendu po zavrsetku intervjua).

 Verujem da ce nakon nastupa svih bendova na Invaziji, ostati mnogo glamuroznije energije i da cemo imati jos vise fanova za neka sledeca gostovanja, drugih bendova kao sto je bio do sada slucaj ..Tekst: Milan Von Stone​






Autor intervjua: Nebojša MetalMaster Raljić

Nakon albuma  "Ruins of Mankind", na pomolu je novo Burning Circle izdanje. O čemu je zapravo riječ i gdje se kuha taj novi materijal?
Radi se o EP-ju koji se zove Aral Sea i koji ima 4 nove i poprilično različite pesme. Snimanje je počelo prošlog vikenda u Studiju Revolver, u Novom Sadu, pod producentskom palicom našeg starog prijatelja Dragana Panjka, snimljen je bubanj, a do kraja marta ćemo snimiti i sve ostalo, nakon čega kreće miks.
Vaša muzika je miks različitih pravaca metala u koji su uključeni i progressive, power i drugi pravci omiljene nam muzike.... Da li će na predstojećem izdanju biti odstupanja od standardne formule ili donosite nešto potpuno novo ovaj put?
Nove pesme će imati prepoznatljiv BC stil, ali uz gomilu novih detalja, novih tema – kako na polju muzike, tako i kod tekstova. U BC ne postoje 2 člana koji imaju ni sličan, a kamoli isti muzički ukus, i to je ono što bendu daje neku svojstvenost.




Možeš li nam reći ko čini trenutnu postavu benda i da li se vi suočavate sa problemom čestih personalnih promjena, što nije rijedak slučaj u okruženju?
Postavu čine Đape – klavijature, Veki i Šone – gitare, Rade – bas, Nikola – bubanj i moja malenkost zadužena za vokale. Mi nismo imali nekih silnih personalnih promena, radili smo od početka kao petorka, pošto sam ja tada svirao bubanj i pevao, što je bilo poprilično zanimljivo, ali i prezahtevno, te smo nakon 5 godina od osnivanja pozvali našeg prijatelja Sebu da nam se pridruži. To je bilo u vreme pripreme i snimanja prvog albuma. Nedugo posle izdavanja albuma smo se rastali sa Sebom, jer nije bilo lako uskladiti obaveze, pogotovo što on nije iz Rume i profesionalni je muzičar, dok mi, ostali, ne živimo od muzike, već se time bavimo isključivo iz ljubavi i zadovoljstva, te nam se, logično, percepcije razlikuju. Na svu sreću u međuvremenu je u Rumi stasao jedan veoma talentovan bubnjar – Nikola koji nam se pridružio i veoma brzo potpuno uklopio.
U vašoj, skoro 10 godina dugoj karijeri bilo je i dosta nastupa. Koji vam je onako, posebno ostao u sjećanju?
Najznačajniji nastup je bez sumnje PPM festival u Monsu, Belgija, gde smo svirali prošle godine i gde smo imali prilike da delimo binu sa mnogim poznatim metal facama.
U okviru Invasion From The East nastupate u Banjaluci zajedno sa bendovima Superhammer, Aurora, Kymera i Tanker. Da li će ovo biti prvi put da BC nastupa u gradu na Vrbasu i šta očekujete od tog koncerta?
Ovo je naš prvi nastup u BL i u Republici Srpskoj i očekujemo odličnu svirku, još bolju publiku, jer znamo da kod vas ima mnogo iskrenih poštovalaca žanra kojim se bavimo. Ja se, takođe, nadam da ću sa momcima iz Superhammer -a otprašiti pesme koje sam pevao na njihovom albumu 'Snakenest'.
Koliki je, po vama, značaj festivala Invasion from the east kada je scena u pitanju ali i u regionalnom smislu?
Značaj je veoma veliki. Ovo je prilika da se bendovi predstave vašoj publici i budu viđeni od strane više ljudi nego što bi to bio slučaj da se radi o individualnoj svirci. Jačina scene leži u njenom omasovljenju, a festivali su najbolji način da se privuče veći broj (potencijalnih) slušalaca.
Da li bi trebalo više mladih bendova iz regiona da se uključi u ovu priču?
Kako da ne, upravo o tome govorim, potrebno je da se scena gradi dalje – i to obostrano – i od strane bendova i od strane publike.
"Ruins of Mankind" se pojavio pod etiketom Miner Recordings-a ... Jeste li zadovoljni saradnjom i da li planirate da i u buduće sarađujete sa ovom izdavačkom kućom?
Postoji neki načelni dogovor da EP izađe za Miner Recordings  etiketu, što se prvog albuma tiče, sve je bilo korektno, kao i cela saradnja do sada. U narednim nedeljama ćemo znati da li je Miner voljan da izda EP na fizičkom nosaču.
Banjaluka s nestrpljenjem očekuje predstojeći Invasion... 4. Aprila u Banjaluci. Imate li nešto posebno da poručite banjalučkoj publici?
Dođite na festival i dajte šansu čak i onim bendovima čiji opus ne poznajete, podržite scenu, podržite festival, bendovi koji nastupaju su veoma raznoliki i to je odlična prilika da svi proširimo svoje muzičke vidike.


Publiku sigurno zanima da li će se tom prilikom moći nabaviti diskovi, ploče, majice....
Naravno, sve ono čime Miner Recordings  raspolaže će moći da se nabavi, i to, koliko ja znam, po promotivnim cenama.
Hvala na odvojenom vremenu za ovaj intervju. Vidimo se 4. Aprila u klubu DKC Incel.

Hvala tebi, vidimo se

http://www.burning-circle.net
************************
Kontakt Info:
milan@miner.rs
milanvonstone@gmail.com
Stranica:
**********************************

http://www.discogs.com/Burning-Circle-Obscured-Concrete-Sun-MAD-Goya-War-Engine-Twisted-Tales-Downstroy-Sakramentum-Putrid-/release/6122997


AURIUM@Autor:Nebojša MetalMaster Raljić



Intervju vodio - Nebojša MetalMaster Raljić

Aurium je mlad bend koji postoji nešto više od dvije godine... Vidjeli smo i spot za odličnu A Touch Of Art. Da li je na redu i objavljivanje albuma i kako teku pripreme?
Siniša: Pre svega hvala. “Still Life” album objavljujemo u martu za Miner Recordings za koji smo potpisali izdavački ugovor u decembru. Još uvek ne znamo tačan datum ali svakako je mart u pitanju. Pripreme su odavno prošle,  tako da sve je spremno. Ostalo je samo da sačekamo diskove i pogledamo ceo naš trud i rad u fižičkom izdanju.
Kako se rodila ideja i kakao je nastajala priča koja je zaokružila konačnu priču vezanu za Aurium?
Milica: Cela ideja se rodila još 2009 godine kada smo Siniša i ja odlučili da formiramo  bend. On je već uveliko radio na pesmama i okupljao članove tada, tako da smo gotov album imali već 2012 godine,  ali ne i sve članove benda tako da smo, nažalost, tapkali dugo u mestu. Celu priču smo zaokružili tako što smo se oboje složili da ćemo zajedno izgurati sve dok ne nađemo prave ljude i uživati u onome što volimo.
Ko su članovi benda i da li je bilo nekih personalnih promjena od nastanka benda do danas?
Siniša: Prethodni članovi Auriuma su se pokazali prilično neozbiljno i nespremno za ceo rad, iako su dobijali gotove demo matrijale koje smo Milica i ja već snimili i na njima je bilo samo da presviraju. Bila je to mukotrpna i bezuspešna misija za nas, ali eto, posle nepunih 7 godina smo uspeli da sastavimo ekipu koja zna šta hoće. Nas dvoje smo tu od samog početka i siguran  sam da će tako ostati još dugo godina. Trenutna postavka je Milica Jovanov (vokal, klavir), Slavoljub Pupić (gitara), Aleksa Milošević (bass, vokal), Pavle Savić (bubnjevi) i ja - Siniša Mladenović (klavijature, sempler) .
Milica Jovanov, inače vokal benda je završila Akademiju muzičke umjetnosti u Beogradu, pretpostavljam da se odnosi na solo pjevanje. Da li je oduvijek kod tebe postojala ljubav prema metal muzici i šta za tebe predstavlja kombinovanje klasične muzike sa različitim žanrovima metala?
Milica: Zapravo, završila sam nižu i srednju muzičku školu. Solo pevanje sam 2009 upisala u Austriji u Beču, gde sam u drugoj godini morala da napustim fakultet iz privatnih razloga, a nastavila sam sa muzičkom akademijom u Beogradu 2011 - smer muzička pedagogija, koji uskoro završavam. Oduvek sam bila fan metal muzike, teških ritmova i jakih distorzija. Sa druge strane na klasičnoj muzici sam odrasla kroz to celo muzičko školovanje, tako da je moj najlepši dan u životu bio, što se muzike tiče, formiranje Auriuma. ☺ Kombinacija metala i klasične muzike je nešto što  je deo mene, a opet veoma je pogodan za moj vokal za koji su pisane deonice od čistog punog glasa do visokih sopranskih tonova.
Reci mi nešto o koncertnim aktivnostima. Koliko često nastupate, gdje ste sve do sad nastupali i da li ste svirali van granica Srbije?
Siniša:  Za nešto više od ove dve godine koliko postojimo, imali smo nekih dvadesetak manjih svirki u Beogradu. Za sada, dve svirke ove godine u novom sastavu, sa Aleksom i Pavlom, od čega je jedna bila na Beogradskom Autorskom Rock Festivalu, druga u klubu Danguba, gde smo revijalno nastupuli na Alter Festu. Još uvek nismo svirali van granica Srbije, ali uveliko smo u pregovorima za par svirki na prostorima bivše Jugoslavije, tako da za sada ne znamo zvanično kada i gde ćemo nastupiti, ali svakako će ove godine  biti svirki van Srbije. 
Kako sebe vidite u budućnosti i da li pred sobom imate zacrtane neke ciljeve?
Milica: Aurium vidimo kao ekipu  koja nije  odustala i sišala sa scene iako na našim prostorima mi nismo bend koji je muzički prihvaćen. S tim da debi album tek izlazi u martu, biću slobodna da kažem da radimo na sledećem albumu, koji će više biti muzički projekat nego klasičan studijski album. Što važi isto i za sledeći spot na kome radimo. Tako da sam veoma sigurna da vam donosimo nešto sasvim novo što nikako ne očekujete, ali o tome ćemo tek kroz godinu/dve. ☺ Ciljevi su nam da sviramo i održimo metal scenu i da muzički konstantno napredujemo i kao bend a i individualno.



25. aprila nastupate na festivalu Invasion From the East u Novom Sadu. Šta očekujete od tog vašeg nastupa?
Siniša: Očekujemo dosta dobre energije i žestokog zvuka! Invasion From the East je sjajna šansa za sve, koja ne samo da budi rock i metal scenu, već i promoviše mlade bendove koji su spremni za ozbiljan trud i rad. Invasion From the East je još jedan razlog zbog kojeg bih pohvalio Miner Recordings za koje izdajemo naš prvi album.
Šta je po tebi ključna stvar koja treba da se desi, a vezano za regionalnu scenu, da bi se napravio taj korak naprijed i da bi stvari počele da se odvijaju u nekom pozitivnom smijeru?
Siniša: Ranije sam mislio da je ključna stvar medijski mrak koji pao na sve naše bendove koji se trude da održe rok i metal scenu živom. Zapravo, naše televijizije koje emituju svakakve muzičke nuspojave i časpoisi koji pišu o budalaštinama… Ali sada mislim da je ključna stvar nedostatak publike i toliki pristup internetu koji je ubio svaku mogućnost kod mladih generacija da posete neku svirku ili kupe CD nekog novog benda u državi gde je mainstream turbo folk, a dobra muzika na besplatnom download-u. Lično smatram da se nalazimo u vremenu kada je jako teško biti originalan kao bend i smisliti nešto novo, pritom regionalna scena je postala jako slaba i jedini način da opstanemo je da pravimo mnogo dobrih festivala, svirki i koncerata  i približimo publici ono za šta se mi borimo, a pritom svi uživamo u dobroj muzici.
Reakcije publike na A Touch of Art su veoma pozitivne. Ko je zadužen za pisanje muzike i tekstova?
Milica: Zaista jesu! Ono što smo imali prilike da čujemo  o našem singlu i muzičkom videu dalo nam je motivaciju za dalje. Trudili smo se da prenesemo celu ideju i muzikom i videom i tekstom. Muziku na ovom albumu pisao je Siniša gde sam ja uskočila u finalnom delu celog rada, tekstove smo radili zajedno za sve pesme, a konkretno tekst i vokalnu liniju za  “A Touch of Art” sam ja pisala, dok je Siniša izrazio želju da uradi muziku koja može da kaže sve o umetnosti koja je kod nas zastupljena.
Čime se bave članovi benda osim muzike?
 Milica: Članovi benda se trenutno bave svim i svačim, a pretežno studiramo. ☺ Siniša (klavijature, sempler) radi kao binski tehničar i tonac u Domu Omladine Pančeva, povremeno kao freelancer. Trenutno je na pauzi sa studijama upravo zbog benda. Slavoljub (gitara) studira na višoj medicinskoj školi u Beogradu, Pavle (bubnjevi) studira fiziku takođe u Beogradu, a Aleksa (bas) je student sportske akademije i radi kao personalni trener u teretani. I ja , Milica, studiram muzičku akademiju i držim private časove klavira i pevanja. 
Hvala vam na odvojenom vremenu i želim vam puno sreće i albuma, prije svega dobrih pjesama, u vremenu koje dolazi.
Siniša: Hvala puno. Nadamo se najboljem. Pozdrav od ekipe Auriuma.